|
LIRSKI DNEVNIK
Duška Vrhovac: "San po san", Nova
knjiga, Beograd, 1987.
Duška Vrhovac je od onih pjesnika
koji poeziju godinama objavljuju po časopisima, ali se
ne žure da svoje pjesme objave u zasebnoj knjizi. Tako
se dešava da im se prva poetska zbirka pojavljuje u
godinama koje nisu uobičajene za to, jer je to vrijeme
kada se već treba svoditi poetski bilans. Kao da
izvjesna povučenost, izvjesna udaljenost od poetske
svakodnevice kojoj se prepuštaju naročito mladi pjesnici
predstavlja konstantu njihovog životnog opredjeljenja.
Njima je obično život na prvom, a poezija na drugom
mjestu. Ali rezultati takvog poetskog djelovanja često
nisu ni zanemarljivi niti marginalni. Iako nisu tvorci
odjelitih poetika, ovi se pjesnici na kraju moraju
uvažavati, mnoge njihove pjesme jesu često i
antologijska ostvarenja. Nažalost, antologičari,
istoričari književnosti, i svi oni koji se bave
kritikom, skloni su da preko zbirki ovih pjesnika pređu
olako, da im ne prilaze čista uma i otvorenog srca.
Poezija Duške Vrhovac, u zbirci "San po san", obojena je
ispovjednom notom. Takav odnos može biti stvaran, da se
pjesma piše na margini određenog događaja, ali može biti
i glumljen, da se želi samo postići takav način, ton, i
time zbirka pokazati kao dnevnik. Naravno, ta se dva
načina mogu i da prepliću. U slučaju poezije Duške
Vrhovac ova posljednja konstatacija čini se i
najtačnijom. Mnoge pjesme napisane su kao odgovor na
neki događaj, one su njime bile izazvane, događaj je
inspirativna podloga, ali se na njemu ne ostaje, kao što
se u mnogim pjesmama sam podsticaj potpuno gubi – pjesma
slijedi svoju logiku i svoj put. Premošćujući srednje
stihove pjesme Memento vivere, dobićemo takav vid:
"Samo nastavljam/ kao da je
ovako/ jedino moguće...
u pesmu stavljam/ što u dah ne stane."
Ovakvih stihova u zbirci "San po san"
ima mnogo i svi oni odreda govore da se odnos
pjesnikinje prema stvarnosti cijepa na ono što se živi i
na ono što se sanja/piše. Pjesma je produžetak
stvarnosti, onoga što je bilo punina, ona je
produbljivanje te punine, kao u pjesmi "Susret", "a ti
bi pesmom kamenom leto da produžiš".
Pjesme u kojima ne preovlađuje ispovjedni ton, prožete
su reflektivnošću, u njima se izražava odnos lirskog
subjekta prema svijetu, poput projekcije želja ("Neka
budem znak"), vizija stvarnosti ("Isčezavam") ili
predosjećanje/gonetanje budućnosti ("Tren"). Od pjesme
do pjesme, od sna do sna čitalac, u svojoj samoći
prebire samoću pjesnikinje Duške Vrhovac, uvjeravajući
se u autentičnost njenih stihova. Vrijeme poklonjeno
ovoj poeziji vraća se udvostručeno – samoća se popunjava
smislom. Taj smisao nije helderlinosvsko gonetanje
vječnosti, ispovjednim tonom pjesnik postiže drugačiji
učinak. On ne slavi junake, niti pak opijeva velike
događaje iz nacionalne istorije – on se bavi sobom u
svojoj konačnoj svakodnevici.
Ranko Risojević
(Oslobođenje, Sarajevo, 8. jula 1987.)
Nazad
|
